Povijest

Povijesti velikih i složenih institucija nikada ne započinju aktom njihova osnutka. Tako je i otvaranje vratiju riječkog Medicinskog fakulteta bila samo kulminacija sazrijevanja cjelokupne sredine i njene spremnosti da svoj uzlazni put okruni rijetkom privilegijom preobrazbe prakse u visokoškolsku edukaciju. Podsjećanje na niz pojava, osoba i poteza koji su pridonosili osvješćivanju riječkog puka i unapređivanju kvalitete njegova života, kao i rastu ugleda riječke medicinske znanosti i struke, nije, stoga, tek počast prošlim vremenima i njihovim protagonistima, već je neminovno za razumijevanje logike razvoja ustanove. Uostalom, generacije koje pod krovom Medicinskog fakulteta provode svoje najbolje godine, ili s njime surađuju, moraju znati da imaju pravo osjećati ponos i pripadnost jednoj iznimno bogatoj medicinskoj tradiciji.

Kao prvi donekle školovani kirurzi-ranarnici u Rijeci spominju se 1440-ih maestro Jacobo di Giorgio i Tomaso di Giovanni, obojica podrijetlom iz Venecije. Otprilike iz istog razdoblja potječe i prvi trag brige riječkih gradskih vlasti za zdravlje – hospital. Kobler spominje bolnicu iz XV. st. “u predjelu zvanom Sv. Sebastijan”, a Grmek govori o otvaranju “Sv. Duha” 1441. Godine 1529. općinskim fizikom postaje Antonio Senato iz Ancone, vjerojatno prvi fakultetski obrazovani liječnik u Rijeci, a sljedeće godine, pak, Rijeka dobiva Statut s obiljem higijensko-epidemioloških odredbi (kažnjavanje zagađivača, bacanje otpada na određenom mjestu, dužnost kirurga da prijavi ranjenika vlastima i dr.). Radi uzdržavanja hospitala Sv. Duha, premještenog na lokalitet nedaleko crkve Marijina Uznesenja, Gradsko vijeće odlučuje 1572. uvesti namet na vino i ulje: ova se godina ujedno uzima i kao godina osnutka riječke bolnice.

Dok je XVII. stoljeće obilježeno prije svega borbom protiv epidemija (ali i borbom Gradskog vijeća da privuče u Rijeku što kvalitetnije liječnike), XVIII. stoljeće riječkom zdravstvu donosi osobit zamah. Stjecanje statusa slobodne luke (1719., istodobno s Trstom) i dolazak nizozemskog i engleskog kapitala koji će otvoriti rafineriju šećera, rezultirali su rastom grada koji 1777. s podopćinama broji više od pet tisuća stanovnika, a 1815. već blizu 9000. Promet robe i ljudi, opet, povećava rizik širenja zaraze. Još 1722.-1726. uređen je u lučici Mandrać lazaret Sv. Karla (kod današnjih vatrogasaca), koji je služio kao predziđe kuge sve do 1812. Nakon 1812., pak, poslije ukidanja lazareta, mjestom kontumacije postaje privremeno Kraljevica. Nakon kratkotrajne reaktivacije lazareta Sv. Karla 1814.-1816. pod upraviteljem Vicenzom Medinom, brodovi bivaju kontumirani u Martinšćici, gdje je 1833. ustanovljen novi lazaret, Sv. Franje, koji je trebao pružiti prije svega zaštitu od kolere. Sve do ustanovljenja trećeg lazareta u Trstu 1869., lazaret u Martinšćici bio je arhitektonski “najmodernija takva ustanova Monarhije”.

Još 1754. u Rijeci se, po uzoru na Trst, uvode kola koja redovito skupljaju smeće, a higijenski propisi iz tog vremena jasno propisuju i godišnje čišćenje čitave gradske “kanalizacije” (fosso della Città), hitno uređivanje zahoda u onim većim kućama gdje takav još ne postoji, tjedno metenje i uklanjanje blata pred dućanima, zabranu držanja u gradu životinja (osim konja), uklanjanje konjske nečisti s ulice, zabranu bacanja na ulicu ili u more kornjače i tjelesa drugih uginulih životinja. Svatko koji želi proizvoditi maslinovo ulje u svojoj kući dužan je skupiti nečistoće i prljavu vodu i o vlastitom trošku transportirati ih u more. Zabrana pokapanja oko crkava donijeta je 1769.

Do 1752., za zdravstvo se u Rijeci brinulo gradsko Vijeće, koje je odobravalo licence protomediku (izbor obnavljan svake tri godine), primaljama, ljekarnicima i kirurzima. Lučki kapetan (istodobno i “kancelar zdravlja”) određivao je po potrebi brodovima mjesto kontumacije i nadgledao je. Od 1752., kada brigu za zdravlje preuzima država, organizira se zdravstveni magistrat, a u luci se podiže zdravstveni kasino (zgrada-ured) s ministrom (upraviteljem), kancelarom (pisarom) i gvardijanima (zakletim nadglednicima). U lazaretsku karantenu stavljani su brodovi koji su dolazili iz krajeva zahvaćenih zarazom (s “nečistim” ispravama) i, ako nakon karantene nije bilo slučajeva bolesti, roba je mogla biti prodavana. Ukoliko se bolest, pak, pojavila, karantena se računala od dana pojave uvijek iznova. Radi bolje kontrole kontumacije, na obali su postojale stražarske kućice (kažoti).

I na sušačkoj je strani Rječine, na području Kortila (oko današnjeg HKD-a), 1785. otvoren hospital.

Među drugim figurama koje su obilježile riječko zdravstvo kraja XVIII. i početka XIX. stoljeća ističe se kemičar Antonio Michelazzi (1733.-1820.), pisac udžbenika mineralogije i kasniji profesor u Gorici, koji u svojem djelu odbacuje ideje o ljekovitosti dragog kamenja kao praznovjerje, te fizičar Giuseppe Zanchi (1710.-1786.), kasnije profesor u Beču i autor priručnika fizike koji je izlazio u više izdanja. Michelazzi i Zanchi, obojica isusovci, pisali su u svojim djelima o ljekovitom bilju, ljudskoj anatomiji, djelovanju minerala i općenito o ljekarništvu.

Premda je već početkom XVIII. st. Rijeka imala tri ljekarnika (Bertossi, Cortiva i Veronese), u XVIII. st. u Rijeku stižu i Carlo Pisanello i Francesco Summacampagna koji su ljekarništvo diplomirali u Beču. Prvi školovani zubar (chirurgo-dentista) u Rijeci, pak, bio je Gaetano Pierini, koji ovamo dolazi 1786. iz Dubrovnika, kamo je došao sa studija u Italiji i prakticirao 1777.-1785. Zubar Natan Garfung stiže u Rijeku 1800., Isak Löwy 1803., ali će se zubarske usluge početi masovnije koristiti tek iza 1850.

Prvim riječkim “sanitetskim pročelnikom” (u ta vremena Rijeka ima tri liječnika) imenovan je 1754. Saverio Graziano (1702.-1780.), vrstan opstetričar i ginekolog podrijetlom iz Barlette u Apuliji. Autorom je i prvog znanstvenog medicinskog rada na našem području, o terapiji živom (De usu mercurii), koji je hvalio i van Swieten. Graziano, koji se istakao i u borbi protiv kuge u Rijeci 1740. i malarije u Lovranštini 1760., opisom potresa 1750. (i zagovaranjem prokuhavanja vode nakon njega), obrazuje i babice i izdaje im certifikate. Prava primaljska škola, međutim, prva u Hrvatskoj, osnovana je u Rijeci 1786. Njeno vođenje su preuzeli Giacomo Cosmini i Giovanni Carrobi, inače Grazianov zet, koji će za polaznice škole pripremiti i teoretsko-praktični priručnik na hrvatskom jeziku. Na poziciji gradskog liječnika i pročelnika za zdravstvo (phisicus urbis et capo sanitatis) Graziana je 1780. naslijedio Josip Mašić. Budući da je Mašić bio zadužen za organizaciju i nadgledanje lazaretske i karantenske službe, tradicionalno se, uz Graziana, smatra prvim stručnjakom za pomorsku medicinu u nas.

Sve do potkraj XVIII. stoljeća liječnici su u Rijeku stizali mahom s teritorija Mletačke Republike i Napuljske Kraljevine, nakon školovanja na talijanskim sveučilištima. Prema novoj legislativi, pak, od praktičara se zahtijevalo da položi ispite na austrijskim (ili mađarskim) fakultetima. Pokušaj Mašića, Feliksa Seghera i Cosminija (dakle, trojice liječnika koji su djelovali u Rijeci nakon smrti Graziana) da potaknu promjenu ovog zakona nije uspio.

Baš kao i danas, i u XVIII. je stoljeću već bilo onih koji bi se na studije otisnuli iz Rijeke a onda, gradeći mahom uspješne karijere, zaboravljali na rodni grad. Doktor medicine i botanike Nikola Toma Host (1761.-1834.) se od kastavštinskih korijena uspinje do bečkog sveučilišnog profesora i liječnika na habsburškom dvoru. Bartol Patuna (1738.-1823.), potomak doseljenika s Krete, unuk rovinjsko-riječkog kirurga Bartolomeja i sin Nikole, riječkog protokirurga (živio 1704.-1791., u Rijeci od 1727.), nakon šegrtovanja kod Morgagnija u Padovi i van Swietena u Beču, suzbijao je kugu u Bosni a onda do kraja života bio prvim liječnikom Gradiške na Soči. Već je Patunina disertacija, s opisom rijetkog slučaja izvanmaternične trudnoće, pobudila zanimanje medicinskih krugova, a ugled su mu produbile i rasprave o goveđoj kugi i, iz današnje perspektive naivne ali u svoje vrijeme napredne, o dječjim bolestima. Znanstveni rad mu je priskrbio mjesto u francuskim i njemačkim medicinskim leksikonima, a lokalni ugled plemićku titulu i članstvo u Rimsko-sočanskoj akademiji. Vezanost za Gradišku potvrđuje i djelo o njenoj klimi, kao i odbijanje poziva starog Graziana da preuzme mjesto riječkog protomedika. Ipak, i nesvjesno, Patuna je pronio glas roda riječkoga: u disertaciji (Epistola physico-medica ad J. B. Morgagnum continens historiam foetus sine involucris extra uterum inventi, placenta intra uterum haerente), tiskanoj u Beču, označen je kao “Liburnus Fluminensis”.

Odlukom Gradskog vijeća iz 1821., riječka bolnica Sv. Duha se, zajedno s ubožnicom, seli iz skučenog prostora Starog grada u netom kupljenu zgradu bivše tvornice voska Massa Cavalli e Licudi. U pripadajućem vrtu sagrađena je prva duševna bolnica na južnoslavenskom prostoru i prenijeta kapela s oltarnom slikom sv. Duha. Bolnica je na novoj lokaciji (tadašnji Zagrad, a danas preko puta Pomorskog fakulteta) svečano otvorena 1. srpnja 1823. u prisustvu guvernera Ferencza Ürményja. “Opći zavod za siromašne” (Istituto generale dei Poveri) imao je zadaću pružiti utočište siromasima i bolesnima, izdržavati vanbračnu djecu i siročad, omogućiti mladima osposobljavanje za zanate i postići da grad zabrani prosjačenje. Zavod je 1824. spojen s Bolnicom sv. Duha. Premda su bolnicu dotacijom potpomagali mnogi uglednici, prekretnica u financijskom priljevu dogodila se 1835., kada riječki liječnik Giovanni Battista Cambieri oporučno ostavlja bolnici Sv. Duha sav svoj imetak omogućujući proširenje bolnice, materijalno pomaganje gradske sirotinje, otvaranje prve riječke prosekture (1837.) i kupovinu dodatnog zemljišta.

Giovanni Battista Cambieri (1754.-1838.), koji je, dakle, riješio za neko vrijeme bolnicu Sv. Duha financijskih briga, bio je podrijetlom iz lombardskog Torre del Mangano (danas Certosa di Pavia), a u Rijeci se pojavljuje 1797., nakon okončanja studija u Paviji i prakticiranja u rodnom mjestu (odakle je prebjegao u Austriju pred Francuzima). Početkom XIX. st. Cambieri je bio liječnikom i na području Škrljeva. Potkraj XVIII. stoljeća, Škrljevo je doseglo europsku famu, kada se u okolici Rijeke pojavila dotad nepoznata bolest i počela širiti toliko da je na njenom vrhuncu, sredinom XIX. stoljeća, navodno dosegnuta brojka od 13000 zaraženih (više od trećine stanovištva regije, o čemu Cambieri izvješćuje i parišku Medicinsku akademiju, zajedno s pročelnikom saniteta Francuske armije u Ilirskim provincijama, Bagneriesom). Prvo pismeno izvješće o bolesti koja će poslužiti kao tema disertacija u Padovi (Santes, de Moulon, Rizzi) i Beču (Melzer), uputio je gradskim vlastima riječki protofizik Josip Mašić 28. lipnja 1800., sugerirajući već tada da se radi o (endemskom) sifilisu, što je kasnije općenito i prihvaćeno. Ime bolesti doveo je u vezu sa Škrljevom, međutim, Cambieri, koji 1816. dobiva od vlasti dozvolu da u Škrljevu eksperimentira s terapijom “škrljevske bolesti” (morbus de Scharlievo), a na mjerama suzbijanja radi zajedno s peštanskim dermatologom Stahlyjem. Epidemija na mahove izaziva pravu paniku: uvode se karantene (u Kraljevici i Bakru) i druge mjere, a medicinski se krugovi diljem Europe bave spekuliranjem o prirodi i porijeklu zaraze. Premda je grad Rijeka bio osjetno manje pogođen epidemijom od okolice, u znamenitom udžbeniku o sifilitičnim bolestima iz 1828. Lagneau naziva bolest “mal de Fiume”, a Antonio Carlo Lorenzutti, u svom diplomskom radu obranjenom u Padovi 1830., “lues flumicensis” (sic!). Cambierijeva će karijera biti tijesno povezana sa škrljevskom epidemijom. Premda se on već 1818. spominje kao internist u gradskoj bolnici Sv. Duha, a doskora postaje i patricijskim gradskim vijećnikom i prvim liječnikom Ilirskog primorja, upravo će djelom o škrljevskoj bolesti (Storia della malattia detta Skrielievo ossia di una particolare forma di sifilide, manifestatasi in alcuni distretti del Litorale Illirico) postati slavan u medicinskom svijetu. Kao terapiju ove bolesti Cambieri je predlagao pare živinog i cinkova sulfida, dok će njegov rad o ljekovitosti galvanizma (Dell’azione del fluido elettrico o del galvanismo come medicamento) pružiti dokaze praćenja najnovijih medicinskih pokusa i otkrića.

Svibnja 1828. je “Magistrat napose vjernog, slobodnog, trgovačkog grada i slobodne luke Rijeke” raspisao natječaj za protomedika, nasljednika Cambierija. Natječaj, objavljen u tisku u Beču, Budi, Milanu, Veneciji i Trstu i otvoren do kraja lipnja 1828., obećaje 600 forinti godišnje i traži od kandidata potvrdu o dobi, diplomu medicinskog fakulteta, opis radnog iskustva i ranijih službi te uvjerenje o poznavanju talijanskog jezika. Od 14 kandidata koji su se javili na natječaj, u uži su odabir ušla petorica, od kojih je odabran Girolamo Fabris.

U drugoj polovini devetnaestog stoljeća riječka se medicina dodatno institucionalizira i standardizira. Liječnik dječjeg azila u Rijeci i pionir puerikulture, Giovanni Spagnolo, objavljuje 1842. poučnu knjižicu Igiene del bambino. Ivan Dežman (1841.–1873.), liječnik i književnik, otac pulmologa i književnika moderne Milivoja Dežmana, objavljuje 1868. Rječnik liječničkog nazivlja, a tih godina u Rijeci izlaze i Rvacki prvenci o naravi i zdravlju, časopis koji je u Beču osnovao Đuro Augustinović. Smatra se da je služba hitne pomoći u Rijeci osnovana 1882. (dakle, godinu dana prije bečke), dok je 1886. osnovana Associazione medica. (Sušak će svoje Udruženje liječnika za Hrvatsko primorje i Gorski kotar dobiti 1937., premda je prvog općinskog liječnika, Nikolu Venchiaruttija, imao još od 1888. Staleško udruženje stomatologa osnovat će se u Rijeci 1909.). Napokon, koliko je Rijeka s kraja XIX. stoljeća bila na tragu suvremenih europskih znanstvenih trendova, pokazuje i činjenica da je fizičar Peter Salcher, nastavnik na Vojnoj pomorskoj akademiji i suradnik Macha i Rieglera na istraživanjima ultrabrze fotografije, Riječanima prezentirao otkriće rendgenskih zraka već u veljači 1896., samo mjesec dana nakon njihova izuma. Tom je prilikom učinjen i prvi rendgenogram u Hrvatskoj – snimak ruku barunice Vranyczany, što je ubrzalo i nabavku rendgen-aparata za riječku bolnicu.

Seriju kliničara koji djeluju u Rijeci XIX. stoljeća možemo smatrati već pravim europskim autoritetima. Najstariji u tom nizu, Antonio Felice Giacich (Lovran, 1813.–Rijeka, 1898.) završio je studij medicine u Padovi, a u Rijeci se nastanjuje 1842. Od 1852. predaje pomorsku medicinu na Kraljevskoj mornaričkoj akademiji, a djeluje i kao liječnik u Gradskoj bolnici Sv. Duha, kojoj je neko vrijeme i direktorom. Giacich je bio iznimno svestran u svojim medicinskim interesima. Najznačajniji njegov doprinos znanosti i praksi svakako je udžbenik pomorske medicine Lezioni mediche per i naviganti koji je doživio pet izdanja (1855.–1887.) i koji je bio prihvaćen ne samo u čitavoj Austro-Ugarskoj, već i šire. Giacich je objavio djela i o „škrljevskoj bolesti“, ljekovitim mirisima i biljkama koje se rabe u Istri i Dalmaciji, koleri, kugi, trovanju gljivama, duhanu i mnogočemu drugome, pa je općenito smatran začetnikom riječke infektologije, promicateljem balneoklimatologije i pionirom alternativne medicine.

Georg (Gjuro) Catti (1849.–1923.) diplomirao je na Medicinskom fakultetu u Beču, gdje je u početku i radio, najprije u Općoj bolnici a potom kao asistent na Klinici za bolesti grudi i vrata, koju je vodio profesor Leopold Schrötter von Kristelli. Godine 1876. postaje “djelatnim članom” Bečkog liječničkog društva. Odbivši poziv da osnuje otorinolaringološku kliniku u Innsbrucku, 1879. se javlja na natječaj za mjesto primarija interne medicine u Rijeci, gdje će raditi u Gradskoj bolnici i u privatnoj ordinaciji, biti članom Zdravstvenog vijeća ugarsko-hrvatske pomorske oblasti, angažirati se na suzbijanju epidemije kolere 1886. U pionirskom unapređivanju praktične pedijatrije, Catti surađuje s riječkim liječnikom Franjom Kresnikom koji se proslavio i kao graditelj violina. Nakon umirovljenja, Catti se povlači na svoje imanje u Begunjama nedaleko Bleda u Sloveniji, gdje će 1923. i umrijeti. Pokopan je na Kozali, u Rijeci. Georg Catti djelovao je primarno kao internist i rinolaringolog, ali je bio aktivan i kao promicatelj klimatoterapije na Kvarneru. Najznačajniji Cattijev doprinos medicini jest nekoliko izuma koji su unaprijedili struku, poput instrumenta za odrstranjivanje adenoidnih vegetacija (“hvataljka” se i danas koristi na Klinici za otorinolaringologiju u Rijeci) i prstenaste žlice (kohleje) za odstranjivanje sujedica, koja se koristi u dermatologiji. Svojim je, pak, publikacijama i referatima na znanstvenim kongresima dao osobite doprinose dijagnostici raka grkljana i operativnim tehnikama dišnih putova.

Treći, vjerojatno i najveći, kliničar kraja XIX. i početka XX. stoljeća u Rijeci bio je Antonio Grossich (Draguć u Istri, 1849.–Rijeka, 1926.). Medicinu je diplomirao u Beču, godinama radio kao općinski liječnik u Kastvu, da bi 1886., nakon kraćeg djelovanja pri Katedri za kirurgiju u Innsbrucku, došao za primarija u Gradsku bolnicu Sv. Duha u Rijeku. Svakako najveće postignuće Antonia Grossicha bilo je uvođenje preoperativne dezinfekcije obrijanog područja jodnom tinkturom. Na ideju uporabe joda došao je radeći s povredama lučkih radnika u Rijeci. Tinkturu je prvi puta upotrijebio 1907. godine, a dvije godine kasnije o njoj je referirao na međunarodnom kongresu u Budimpešti. Godine 1912., talijanska ga je Vlada, zbog zasluga u spašavanju brojnih života uvođenjem paketa sa sterilnom gazom i bočicom joda u vojničku opremu, imenovala komendatorom, a 1919. je Rijeka izdala i poštansku marku s njegovim likom.

Ni XX. stoljeće nije ostavilo riječku medicinu bez velikih imena i postignuća. Već 1900. u Rijeci je osnovana prva preventivnomedicinska ustanova, Kraljevska mađarska stanica za kemijska ispitivanja, koja će djelovati do kraja Prvog svjetskog rata. Sušački kotarski liječnik Ivan Kiseljak (1853.–1915.), preko Pokreta hrvatskih apstinenata, i kapucini Bernardin Škrivanić i Dragan Dujmušić preko Katoličke protualkoholne družbe “Sveta vojska” izdaju poučne knjižice i bore se protiv alkoholizma, a o visokoj razini javnozdravstvene svjesti svjedoče i precizne i stroge regule Štatuta za zdence, nakapnice, kanale, javna kupališta, a obdržavanje čistoće vode za piće, pranje i inu upotrebu u području županije modruško-riečke iz 1912. U Rijeku dolazi Lionello Lenaz (Rijeka, 1872.–Lovran, 1939.), nakon studija medicine u Beču, šestogodišnjeg asistiranja neuroanatomu Obersteineru, neurologu Benedictu, kemičaru Ludwigu, i surađivanja u svojstvu vanjskog asistenta s internistom Neusserom, patologom Weichselbaumom i kasnijim nobelovcem Landsteinerom. Lenaz je u Rijeku pozvan 1901. radi preuzimanja novog bakteriološkog laboratorija i prosekture. Godine 1919. postaje primarijem Gradske bolnice Sv. Duha u Rijeci, 1924. postiže zvanje privatnog docenta (libero docente) i 1927.-1930. na Sveučilištu u Padovi drži predavanja iz hematologije, nefrologije i neuropatologije. Godine 1937. Akademija Kraljevine Italije odlikovala ga je naslovom Gran Ufficiale, a dodijeljena mu je i Zlatna medalja za znanost. Radovi Lenza nisu brojni, ali su zato neki među njima, bez ikakvog pretjerivanja, revoluirali cjelokupnu kliničku znanost i praksu. Prva Lenčeva publikacija (1901.), o ataksiji, uvodi ideju statičke inervacije (tonusa) koja igra značajnu ulogu pri voljnim pokretima. Izgleda da je ova ideja bitno preduhitrila slične koncepte Strümpella i Edingera. Od osobitog su značaja i Lenčevi radovi o koreji, patogenezi perniciozne anemije, embrionalnoj hematogenezi, kao i o leukemiji, za koju je dokazao da u svojoj osnovi nema jednostavne hiperplastičke već neoplastičke promjene.

Kraj XIX. i početak XX. stoljeća vrijeme je neobično živahne medicinske aktivnosti i u obližnjoj Opatiji, koja izrasta u svjetski referentni centar za klimatotalasoterapiju. To je vrijeme djelovanja Juliusa Glaxa (1846.–1922.), sveučilišnog profesora, pisca užbenika balneologije i ravnatelja opatijskog Lječilišnog povjerenstva; docenta Ante Grgurine (1877.–1957.), đaka Medicinskog fakulteta u Grazu i poslijeratnog direktora riječke gradske bolnice, koji je na Liječničkom tjednu, održanom rujna 1927. u Opatiji, izložio svoju metodu hipselofonije pri pregledu plućnih bolesnika, koja bi imala otkriti pleuralni izljev i druge anomalije koje mijenjaju kakvoću zvuka dobivenog grebanjem prsiju na prednjoj stijenci grudnog koša i osluškivanog na stražnjoj. U Opatiji je djelovao i peštanski docent Géza Fodor (1867.–1927.), izumitelj koktela Marina, kao i ljekarnik Sternbach, izumitelj ovolecitinske tablete Ovol, čiji će sin, Leo, jednom kasnije i, doduše, daleko od Opatije, sintetizirati neusporedivo značajniji pripravak – diazepam. Mađarski pedijatar Kálmán Szegő (1863.–1933.) vodi u Opatiji dječji sanatorij, a neko vrijeme ondje ima ordinaciju i Otto Lenz, Kochov asistent pri eradikaciji malarije na Brijunima. Zahvaljujući ljubavi prema Opatiji u kojoj je često boravio, liječio se a naposljetku i umro, Theodor Billroth (1829.–1894.), prijetelj Georga Cattija, posjećivao je i riječku bolnicu i ondje čak izvodio i operacije. Opatijske šetnice dizajnira i čitav grad transformira u Terrain-Kurort bavarski profesor interne medicine Max Joseph Örtel (1835.-1897.), izumitelj laringostroboskopa i otkrivač spora difteričkog bacila. Leopold Schrötter von Kristelli, osnivač prve katedre za laringologiju u Beču, piše o ljekovitosti opatijskog morskog aerosola a Robert Virchow o opatijskoj vegetaciji. Kao gosti, pak, Opatiju pohode i Hermann von Helmholtz i nobelovci Otto Loewy i Emil von Behring.

Na samome početku XX. stoljeća, braća Antonio i Costantino Branchetta, nasljednici bogatog riječkog trgovca cilindrima i slamnatm šeširima, nude svome gradu donaciju od 460 tisuća kruna pod uvjetom da se suma iskoristi za gradnju nove ubožnice. Gradonačelnik Ftancesco Vio prihvaća donaciju i listopada 1903. otkupljuje u ime Općine teren lociran u predjelu Nad lazaret. Na natječaju za arhitektonsko rješenje najboljim je odabran projekt „Aria e luce“ („Zrak i svjetlo“) mladog Riječanina Carla Pergolija. Gradnja ubožnice započela je 1904. i, unatoč svim financijskim i drugim poteškoćama (Branchette su morai priložiti još 90 tisuća kruna), dovršena i otvorena 1908., ponudivši smještaj za 70 muških i 70 ženskih štićenika, kao i za 30 dječaka i 30 djevojčica. Do zgrade je vodila aleja kestenova, a oko nje bio je park s radionicama i gospodarskim objektima. Nakon pretrpljenih oštećenja u ratu, zgrada je renovirana 1924., a 1933. je dobila i dječju koloniju na Kantridi, buduću dječju bolnicu.

Prvi svjetski rat progutao je čitave države pa onda, logično, i njihove institucije. U Rijeci je, tako, s radom prestala Vojna pomorska akademija, a kompleks zgrada i terena koji su je činili dodijeljen je riječkoj Općini u svrhu preuređenja u opću gradsku bolnicu. Bolnica Sv. Duha odmah je počela evakuirati stari lokalitet na Zagradu, ali je selidba potrajala sve do sredine 1930-ih. Najprije je preseljen internistički odjel, potom psihijatrijski, dok je otvaranje nove kirurgije kasnilo zvog nedostatka liftova za bolesničke postelje. Krajem 1924. bolnica dobiva prvi, moderan elektrokardiograf, nabavljen u Francuskoj. Travnja 1926. Vlada je Općini dodijelila zgradu bivše vojne bolnice (stari lazaret), a Gradska bolnica postala je 1929. i pravnom osobom. U to vrijeme Odjel za psihijatriju vodi Giovanni Dalma, 33-godišnji Riječanin koji će kasnije, nakon Drugog svjetskog rata, biti osnivačem jednog medicinskog fakulteta u Argentini.

Razdoblje između dvaju svjetskih ratova i etabliranje granice na Rječini donijelo je status grada i Sušaku, a time i intenzivan gospodarski razvoj, ambiciju natjecanja s Rijekom i potrebu osamostaljenja od nje u svemu pa tako i u medicini. Gradnja nove sušačke, Banovinske bolnice, dovršena je krajem 1934. U ovu je bolnicu privučen niz vrsnih stručnjaka koji će još desetljećima udarati tempo razvoja kasnije združene riječke medicine. Silvije Novak (1900.–1988.) došao je kao mlad specijalist interne medicine iz Zagreba, gdje je s Botterijem već objavio prvi udžbenik hematologije na hrvatskom jeziku. Nakon nekoliko mjeseci, Novaku se u sušačkoj bolnici pridružio Zdravko Kučić. Nakon evakuacije bolnice 1942., Silvije Novak se vraća u Zagreb, gdje će 1950. postati sveučilišnim profesorom. Ravnateljem nove sušačke bolnice 1935. postaje Velimir Guteša, ali će ga doskora zamijeniti oftalmolog Andrija Car. Kirurgiju preuzima Janko Komljenović, dotad Budisavljevićev sistent na Rebru, ginekologiju Milan Berger koji je ranije bio asistentom Franje Dursta u Zagrebu. Jakov Bakotić vodi otorinolaringologiju, Niko Bonetić dermatovenerologiju, Lujo Križ rendgenologiju, dok sekundarijima postaju Zdravko Kučić (interna medicina), Petar Župan (kirurgija), Davor Perović (ginekologija) i Ante Vukas (dermatovenerlogija). Kako po svojoj arhitektonskoj i funkcionalnoj organizaciji, tako i po stručnim kapacitetima svog kadra, sušačka je bolnica bila na europskoj razini.

Nakon Drugog svjetskog rata, u Rijeci djeluje i Viktor Finderle (1902.–1964.), zagrebački đak i opstetričar koji je do rata radio u Opatiji. Finderle je proslavio Rijeku početkom 1950-ih izumom vakuum-ekstraktora, sprave koja pomaže pri izvlačenju ploda pri porodu. Finderle je navodno ideju za svoje otkriće dobio promatrajći prijanjanje hobotnice o stijenu. Premda je Finderleov vakuum-ekstraktor kasnije ustupio mjesto tehnički savršenijem ekstraktoru Šveđanina Malmströma, publikacije u najboljim europskim časopisima i korespondencija sa stručnjacima u čitavom svijetu osigurala je ovom izumu, kao i riječkoj školi, mjesto u povijesti medicine.

Nekako istodobno s Finderleovim izumom vakuum-ekstraktora, riječki dermatolog i kasniji sveučilišni profesor Ante Vukas iznalazi novi način pregleda kože, epidermotektoskopiju, koja podrazumijeva tangencijalno zarezivanje epidermisa i nativni pregled takvog preparata pod mikroskopom. Ova je metoda obznanjena po prvi puta 1950. godine, a kasnije je, zahvaljujući difuziji u svjetskoj literaturi, dobila pohvale mnogih autoriteta.

Ljeti 1946. u Rijeku, sa zagrebačkog Rebra, dolazi Valter Rukavina (1896.–1972.). Medicinu je studirao u Innsbrucku, Grazu i Beču a diplomirao u Pragu. Specijaliziravši infektologiju, najveći je obol dao iskorjenjivanju istarske epidemije bruceloze 1945.–1949. Proučavanje ove zoonoze i objavljivanje monografije o njoj (Malteška groznica u Istri) donijelo je Rukavini status eksperta Svjetske zdravstvene organizacije.

Kraj Drugog svjetskog rata ponovo je združio Rijeku i Sušak. Nepovoljne socijalnomedicinske prilike, osobito na terenu, kao i nedostatan broj zdravstvenih djelatnika svih profila, nametnule su potrebu obrazovanja novog, domaćeg kadra. Već 1946. se otvara sradnja medicinska škola u Rijeci. Kako je u ono doba jedini hrvatski medicinski fakultet u Zagrebu bio prekapacitiran, a broj potencijalnih studenata iz istarsko-primorsko-goranske i susjednih regija sve veći, progresivni medicinski pregaoci u Rijeci pokreću inicijativu za osnivanjem studija medicine u svojoj sredini.

Narodni odbor (NO) Rijeke i Savjet za narodno zdravlje i socijalnu politiku upućuju 17. rujna 1954. Savjetu Medicinskog fakulteta u Zagrebu izvješće o zajedničkoj sjednici kojoj su bili nazočni dekan Medicinskog fakulteta u Zagrebu prof. dr. Andrija Štampar i predsjednik NO Rijeka Edo Jardas sa suradnicima i predstavnicima zdravstvene službe. Tom prilikom prihvaćen je prijedlog Medicinskog fakulteta u Zagrebu o osnivanju filijale u Rijeci i izabrana prigodna komisija za provođenje ove inicijative. Posljednji kvartal 1954. i prvo polugodište 1955. u znaku su organizacijskih priprema. Za pretkliničke zavode i upravu predodređen je kompleks zaklade braće Branchetta, gdje valja nadograditi jedan kat i predvidjeti internat za 100 studenata, s time da će se klinička nastava održavati u postojećim bolničkim zgradama. Nastavnička mjesta valja popuniti šefovima odjela koji u međuvremenu moraju uredovno habilitirati, a za nekliničke predmete pozvat će se nastavnici iz Zagreba i drugih fakultetskih centara tadašnje Jugoslavije. Na sjednici Sabora održanoj 12. srpnja 1955. izglasan je Zakon o osnivanju Medicinskog fakulteta u Rijeci koji pripada Sveučilištu u Zagrebu. Početak rada određen je za školsku godinu 1955./’56. Na sjednici Vijeća Medicinskog fakulteta u Zagrebu, održanoj 13. srpnja 1955., prof. dr. Silvije Novak izabran je za redovitog profesora i vršitelja dužnosti dekana netom osnovanog Medicinskog fakulteta u Rijeci.

NO Rijeke ustupa 19. srpnja 1955. Fakultetu kompleks zaklade Branchetta u ulici Olge Ban 20-22 i stavlja na raspolaganje 14 milijuna dinara, a Izvršno vijeće NR Hrvatske još 15 milijuna. Sredinom kolovoza za prvog tajnika Fakulteta postavljen je dr. Mato Gržeta. Krajem listopada, Vijeće Medicinskog fakulteta u Zagrebu bira prve nastavnike kojima je povjerena nastava: S. Novak i Z. Kučić (interna medicina), J. Komljenović (klinička kirurgija), A. Medanić (opća kirurgija), D. Perović (ginekologija), Z. Sušić (neuropsihijatrija), F. Jelašić (neurologija), T. Dujmušić i J. Bakotić (otorinolaringologija), A. Filipović (oftalmologija), B. Cvitanović (higijena i socijalna medicina). Početkom studenog 1955. pregledana je zgrada zaklade Branchetta i izvršena raspodjela prostorija. U Gradskoj vijećnici u Rijeci 21. studenog 1955., za 6 studenata pete godine i 12 apsolvenata te nastavnike i brojne uglednike iz Rijeke i Zagreba, v.d. dekana prof. dr. Silvije Novak drži nastupno predavanje s temom “Današnji značaj interne medicine”. Time je i službeno započela prva akademska godina najstarijeg riječkog fakulteta.

Dana 23. travnja 1957. Sveučilišni savjet u Zagrebu upućuje Vijeću Sabora NRH prijedlog za osamostaljenjem Medicinskog fakulteta u Rijeci te da se na jesen započne s nastavom prvog semestra i raspiše natječaj za upis najviše 80 studenata, te nastavi s nastavom na četvrtoj, petoj i šestoj godini studija. Druga i treća godina osnivat će se postupno iz naraštaja vlastitih studenata. Izvršno vijeće NRH donosi 20. lipnja 1957. odluku o osamostaljenju Fakulteta te se određuje kvota od 100 studenata za upis u prvu godinu. Time Medicinski fakultet u Rijeci postaje prvi fakultet u Hrvatskoj osnovan izvan Zagreba. Početkom listopada 1957. svečano je otvorena glavna zgrada fakulteta, a sljedećeg dana započela su predavanja za I. godinu.

Ako treba tražiti najveće zasluge za osnivanje riječkog Medicinskog fakulteta izvan Rijeke, onda trag svakako vodi do prof. dr. Andrije Štampara, pionira higijene, preventivne i socijalne medicine, predsjednika Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (danas HAZU) i Svjetske zdravstvene organizacije, kao i do prof. dr. Ante Šercera, svjetski cijenjenog otorinolaringologa. Bilo je i pokušaja koji nisu urodili plodom: Andrija Štampar nudio je mjesto v.d. dekana riječkog fakulteta i psihijatru Dezideru Juliusu iz klinike u Vrapču, ali je Julius to odbio. U Rijeci je, pak, ideju osnivanja medicinskog fakulteta najviše promicao Viktor Finderle. Kao i uvijek u osnivačkim pothvatima, za uspjeh je bila jednako presudna podrška središnjih kao i lokalnih snaga koje su u Medicinskom fakultetu vidjele vlastitu razvojnu perspektivu – perspektivu koja se, nama naočigled, još uvijek ostvaruje.

Arhiv Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci

• Cenni storici del Civico spedale di Fiume pubblicati a di 20 Maggio 1872 mentre si festeggiava il terzo secolo dalla sua fondazione. Fiume: Stabilimento Tipo- Litografico di Emidio Mohovich, 1872.
• Cerkovnikov E. Osvrt na osnivanje Medicinskog fakulteta u Rijeci. Medicina 1965;2:213-17
• Cerkovnikov E. Osvrt na osnivanje Medicinskog fakulteta u Rijeci, II. saopćenje. Medicina 1965;2:383-4.
• Cerkovnikov E. Deset godina (1955.–1965.) postojanja Medicinskog fakulteta u Rijeci. Liječ vjesn 1966;88:417-22
• Cerkovnikov E. Prilog proučavanju osnivanja Medicinskog fakulteta u Rijeci. Acta fac med Flumin 1966;1.7-37.
• Cerkovnikov E. Istorijat i uloga riječkog Medicinskog fakulteta na razvoj zdravstva i naučne misli u Rijeci. Acta hist med pharm vet 1967;7:237.
• Gentili G. La vita e l’opera di Antonio Felice Giacich, medico ed uomo politico. U: Muzur A, ur. Potencijali lovranske zdravstvene baštine, Lovran, 1997.
• Hraste J. Staleško udruženje stomatologa u Rijeci početkom XX stoljeća. Acta stomat Croat 1971;6:107-11.
• Korin N. Razvoj medicinske misli u Rijeci. Rijeka: Zavod za zaštitu zdravlja, 1966.
• Korin N, Vrbanić D. Povijest zdravstvene kulture na području Rijeke. Dometi 1985; 18 (4-5):53-62.
• Matejčić R, Matejčić M. Ars Aesculapii: prilozi za povijest zdravstvene kulture Rijeke i Hrvatskog primorja. Rijeka: ICR, 1982.
• Matejčić R, Matejčić M. Povijest zgrade Zadužbine braće Branchetta (današnji Medicinski fakultet). Acta fac med Flumin 1985;10:16-23.
• Muzur A. Nezavršena povijest medicine u Rijeci: priča o gradu, ljudima i profesiji. Rijeka: Medicinski fakultet Sveučilišta u Rijeci/Hrvatsko znanstveno društvo za povijest zdravstvene kulture/Naklada Kvarner, 2013.
• Muzur A, Škrobonja A. Zdravlje i zdravstvo u Rijeci Adamićeva doba (1780.–1830.). U: Dubrović E, Adamićevo doba. Rijeka: Muzej Grada Rijeke, 2005.
• Muzur A, Škrobonja A. Gradska bolnica (Bolnica Sv. Duha) Rijeka: okolnosti premještaja između dvaju svjetskih ratova. Acta med hist Adriat 2005;3:1-7
• Sepčić J, Muzur A. Lionello Lenaz: biobibliografska naznaka. Acta fac med Flumin 1997; 22:63-6
• Strčić P. Zdravstvena kultura u Zapadnoj Hrvatskoj. U: Pavešić D, Sepčić J, ur. Medicinski fakultet u Rijeci 1955.–1995. Rijeka: Medicinski fakultet Sveučilišta u Rijeci, 1997:7-38.
• Škrobonja A. Socijalno medicinske prilike u Rijeci tijekom 15. i 16. stoljeća. Magistarski rad. Rijeka, Medicinski fakultet, 1984.
• Škrobonja A. Medicina zavičaja. Rijeka: Express digitalni tisak, 2000.
• Škrobonja A, Bobinac D, Varljen J, Simonić A, Linić-Vlahović V. Rijeka: Medical School: Development of higher education and medicine in Rijeka. Cro Med J 1992;33:127-33.
• Škrobonja A, Manestar D. Dr. Catti: slike iz života jednog liječnika. Rijeka, EDIT, 1999.
• Škrobonja A, Uremović V, Finderle A, Haller H. Two anniversaries related to Dr. Viktor Finderle (1902–1964): one hundred years since his birth and fifty years since patenting his vacuum extractor. Wien Klin Wochenschr 2004;116:1-3.
• Zgrablić M. Korijeni i povijest interne medicine u Rijeci. Rijeka: Menora, 1999.